• 31. svibnja 2020.
• Od: Administrator
• Iz naše župe

Misa za stradale u Burića štali

PODIJELI:

U nedjelju, 31. svibnja, s početkom u 11 sati služena je sv. misa za stradalnike Burića štale. Misi u Burića štali nazočilo je oko 200 vjernika. Svetu misu predvodio je garevački župnik, vlč. Anto Stjepanović uz koncelebraciju modričkog župnik, vlč. Ante Perića.

U propovijedi je župnik istakao kako su naši domobrani pobijeni iako su položili oružje. Bez ikakvog suda ili dokazane krivnje, jednostavno su smaknuti. Ubijeni su na mučki način zbog svoje vjere i nacionalnosti. Ako su imali snage oprostiti mučiteljima, smatramo ih mučenicima.

Iza svakog takvog nepojmljivog zločina stoji Sotona, mrzitelj Boga i čovjeka. Župnik je također istakao kako Sotona stoji i iza fašizma i iza komunizma, dviju najopasnijih ideologija u 20. stoljeću.

Nadalje je dodao kako je komunizam bio još opasniji jer je duže trajao i ubio je daleko više ljudi. Naši mučenici nas obvezuju da ostanemo u Garevcu i živimo u vjeri na ovoj plodnoj zemlji, zaključio je župnik u svojoj propovijedi.

Nakon mise misari i misnici su otišli na Pašinac gdje se molilo opijelo za sve ukopane stradalnike.

___________________________________________________________________________________________

Predsjednik udruge UPH Garevac45 Pero Bajić povodom obilježavanja 75. godišnjice zločina nad zarobljenicima iz Burića štale u Garevcu, od 24. do 28. svibnja 1945. održao je govor na komemoraciji na Majdanu dana 25. svibnja 2020.

Govor prenosimo u cijelosti:

Dragi Garevljani  , dragi mještani ostalih sela našega kraja diljem svijeta koji njegujete uspomenu na žrtve Burića štale, sve vas srdačno pozdravljam u ime udruge UPH Garevac 45 !

Pozdravljam i vas malobrojne ovdje nazočne, a posebno pozdravljam vas trojicu ovdje , hvalaBogu još žive potomke, sinove žrtava Burića štale, Bonu Bajića, Ivana Bajića i Nikolu Gagulića !

Unatoč  tomu da je ovo mjesto prije svega mjesto molitve i tišine, moramo reći nekoliko riječi, jer ovo mjesto gdje se nalazimo je mjesto na kojem se dogodila najveća tragedija u višestoljetnoj povijesti Garevca, kao posljedica tragičnog događaja nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Bio je to zločin o kojem se nije smjelo govoriti . Unatoč zabranama tadašnjih vlasti ostala su sjećanja, sjećanja na zločin koji se ne može zaboraviti. Današnja demokratska vlast promovira kulturu sjećanja , jer ako se prestanemo sjećati, onda će se zločin ponoviti.

Istina se mora reći, a istina je ovo : nevino stradali postaju sveti.

Ova zemlja krčevina je krvlju natopljena i suzama zalivena , ovo je stratište i grobište, masovna grobnica , i zato je ovo  mjesto za sve nas sveto mjesto !

Ovdje, ispod naših nogu nalaze se kosti naših predaka, naših očeva i djedova, sinova, stričeva i rodjaka, dvaju naraštaja Garevca i susjednih sela našeg kraja. Od Pruda na sjeveru do Dobrinje i Riječana na jugu, od Svilaja i Potočana na zapadu do Orlova polja i Tuzlana na istoku.

Ovdje je ubijen jedan cijeli Garevac !…i  Kladari !…i druga sela !… Sve što je tada hrvatski disalo, ubijeno je ovdje !! Dva koljena…dva naraštaja….očevi i sinovi. Bol koji su naše majke i bake nosile ne može se izraziti riječima.

Osim vojnika, bilo je tu ranjenika i civila, maloljetnika čak i djece !

Njihov ideal nije bila nacistička Njemačku ! niti ondašnja NDH!  Da su se za njih borili, ne bi se našli u onom prostoru i vremenu gdje su se zatekli, u svom zavičaju, a zavičaj su ljudi s kojima dijelimo sudbinu. Oni su pokazali karakter, željeli su podijeliti sudbinu sa svojim najmilijim , braneći svoje obitelji, svoj dom i svoj kraj. Njihov ideal bila je sloboda.

Kao što su oni držali do svoje riječi i vjere, tako su povjerovali i tadašnjim ratnim pobjednicima da će postupiti časno i svoju riječ o poštenom suđenju i održati da – tko nije počinio ratni zločin – bit će pušten kući. No, lažno obećanje bila je zapravo podmukla prevara.

Njima je ovdje, bez suđenja, na najokrutniji način oduzeto pravo na život, i ne samo to, oduzeto im je pravo na dostojanstvenu smrt ,  pravo na vjerski pokop, pravo na grob. Oduzeta su im sva temeljna ljudska prava.  Sa njima se postupalo svirepo,  zvjerski. Ovdje su ih krvnici tukli maljevima, grozomorno klali noževima, sjekirama i raznim poljoprivrednim oruđima. Poluživi su zakapani i to vrlo plitko, tako da su im divlje zvijeri kosti raznosile. Užas klanja trajao je dvije noći a nakon toga se preselio na druga dva stratišta, na obalama rijeke Bosne u Garevcu i rijeke Save kod Pruda. Ukupno zatočenih i mučenih  bilo je 628 duša.

Bol koju su žene Garevca, naše majke i bake, nosile u sebi ne može se izraziti riječima.  Hrabrost tih žena bila je veća od straha , od straha da ih se zatekne na zabranjenom mjestu. One su očuvale spomen na ovo stratište ovdje ! Imamo li mi hrabrosti nastaviti !?

Mi s ponosom nosimo teret njihove žrtve, neki više neki manje, svijesno ili nesvjesno, ali ipak svi mi u sebi nosimo pečat Burića štale .

Stoga , Burića štala i ovo stratište ovdje metafora su mučeništva i kolektivnog stradanja našega naroda u ovom kraju, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pa iako se u kuloarima, pa i kod nas, ustalio izraz “žrtve Burića štale”, naravno da to nisu nikakve žrtve pakla Burića štale, nego žrtve jednog bezbožnog  totalitarnog komunističkog režima , boljševičko-staljinističkog tipa koji je u ono vrijeme vladao većim dijelom Evrope pa i kod nas.

Nakon tog mračnog dijela povijesti, današnja demokratska Evropa osudila je zločine svih totalitarnih poredaka,  pa tako i komunističke. Tako je sukladno međunarodnom humanitarnom pravu, Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope iz 2006.g. i sukladno Rezoluciji Evropskog parlamenta iz 2009.g. usvojen zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. I ova naša Udruga postupa u skladu s tim.

Oni, naši predci,  ne smiju ostati u magli zaborava ! Očuvati spomen na naše pokojne, naša je kršćanska i ljudska  dužnost.

Živote im ne možemo vratiti, niti pravo na dostojanstvenu smrt, ali ono što možemo je to da im vratimo pravo na grob , pravo na vjerski obred, pravo na dostojanstven način  obilježeno posljednje počivalište koje treba  biti obilježeno primjerenim  spomenikom koji će svojom idejom i univerzalnom porukom – da se zlo ne ponovi – biti prihvatljiv svima i s ciljem trajnog očuvanja sjećanja na naše pokojne.  Počivali u miru Božjem !

Za UPH Garevac45

Pero Bajić, predsjednik

zupa-garevac.com